Kučan, Ninoslav (Breza, BiH, 22. V. 1927 – Vidova gora na Braču, 22. VIII. 1994), arhitekt, istaknuti predstavnik novog naraštaja hrvatskih arhitekata druge polovice XX. st.

Diplomirao je 1951. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Još za studija radio je kao suradnik → Vladimira Turine na projektu kompleksa plivališta na Delti u Rijeci 1949–50., te u Urbanističkom institutu Hrvatske. Nakon što je diplomirao radio je kao asistent → Antuna Ulricha na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Skoplju, a od 1953. u Arhitektonskom projektnom zavodu, odn. Arhitektonskom projektnom birou Ulrich u Zagrebu. Od 1954. bio je zaposlen na zagrebačkom fakultetu, isprva kao honorarni asistent u Zavodu za građevne konstrukcije, a od 1957. pri Katedri za projektiranje. Od 1966. bio je projektant u Arhitektonsko-građevinskom odjelu Instituta za naftu te od 1967. u Interbauu, njemačkoj podružnici hrvatskih poduzeća Interplet i GP Zagorje, gdje je projektirao stambena naselja u Unterpfaffenhofenu kraj Münchena (1967) i Bad Salzuflenu kraj Bielefelda (1969). Od 1969. i preseljenja u Rijeku do umirovljenja 1990. bio je pročelnik odjela u projektnom zavodu Rijekaprojekt.

Kao plodan arhitekt bio je autor ili suautor 120 projekata, od kojih je realizirano sedamdesetak. Prvi su njegovi projekti proizašli iz suradnje s A. Ulrichom: stambene zgrade na uglu Martićeve 49 i Vojnovićeve u Zagrebu i Jugoslavenske linijske plovidbe u Ulici Žrtava fašizma 8 u Rijeci (1953). Od Kučanovih zagrebačkih realizacija, osobito se ističu antologijska djela moderne hrvatske arhitekture: Radničko sveučilište Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište; 1955–61., s R. Nikšićem i B. Bernardijem) i Palača pravde (zgrada Općinskoga i građanskoga suda, 1961–70) u Ulici grada Vukovara, te montažni paviljon za izložbu Porodica i domaćinstvo na Zagrebačkom velesajmu, koji je potom kao Modna kuća preseljen u Prašku ulicu (1958., s A. Dragomanovićem; izgorio u požaru na Staru godinu 1980).

Među realizacijama iz Kučanova riječkog razdoblja, u kojima se otklanja od poslijeratnoga institucionalnoga modernizma kreirajući arhitekturu razrađene tehnologije, naglašene plastičnosti pročelja i likovnoga senzibiliteta, ističu se Robna kuća Ri u Rijeci (1970–74., s B. Babićem i V. Kučan), telegrafsko-telefonski centri na riječkoj Kozali (1974–76), u Opatiji (1973), Puli (1974), na Trsatu (1976), u Umagu (1982) i dr., dok o njegovu duboku promišljanju stambene arhitekture svjedoče zgrade u sastavu koncepcijski izazovno osmišljenog, ali tek manjim dijelom realiziranog naselja Krnjevo (1971–82) te Vulkanov neboder na Grčevu (1972) u Rijeci. Među više od 130 natječajnih radova, mnoge su njegove zamisli nagrađene visokim nagradama. Dobitnik je nagrada Zagrebačkog salona 1970., »Viktor Kovačić« 1974. i dr.













